Pisac, urednik
Rodio se u Đurđevu 05.08.1910. godine, u siromašnoj seljačko-radničkoj porodici sa devetoro dece, i rođeni je brat poznatog ruisnskog lingviste i pisca Mikole M. Kočiša.
Osnovnu školu je završio u Đurđevu. U Novi Sad odlazi 1935. godine, a 1936. Polazi u monašku školu u Visokim Dečanima, no ubrza shvata da to nije pravi izbor za njega, i vraća se u Novi Sad u kojem radi kao nadničar, a zatim kao radnik u preduzeću za izradu ambalaže. Već 1937. godine je imenovan za urednika novina“Rusinski zrak“ ( „Русска заря“) čiji je izdavač Kulturno-nacionalni savez jugoslovenskih Rusina u Novom Sadu. U Štampariji „Ivković“ radio je kao korektor, ali je otpušten jer nije govorio mađarski jezik. Preselio se u Kucuru gde je radio kao zemljoradnik u periodu 1941-1944. godine. Okupatorske vlasti ga tada hapse, i odvode na prinudni rad u logor u Nemačkoj, u kojem, zajedno sa Jankom Hromišem (Bači Gorki) radi na organizovanju otpora.
Nakon nemačke kapitulacije, vraća se iz logora u zemlju, i obvlja razne političke funkcije i službuje u više preduzeća i ustanova kao službenik u računovodstvu, sve do 1970. godine kada odlaz u zasluženu penziju. U Sremskim Karlovcima provodi poslednje godine života.
U rusinskoj literaturi pojavio se 1929. godine, u Rusinskim novinama (37(245) од 18. oktobra 1929. r, b. 2-3), obajvaljujući pripovetku „Ostao gladan“ u vidu feljtona. Međutim, kada je osnovan Kulturno-nacionalni savez jugoslovenskih Rusina, opredelio se za čalnstvo u njemu, i već u prvoj godini izlaženja novina „Rusinski zrak “, u broju 2. Od 29.04.1943. godine, b. 4, objavljuje esej „Lenjost (inercija) čoveka kao vidni protivnik napretka“. Tako postaje stalni saradnik novina u kojim 1934. godine objavljuje i svoju prvi poetski rad „Pesma kosača“.
Od 1952. godine postaje stalni saradnik časopisa „Švetlosc“ (Svetlost) i Rusinskog narodnog kalendara. Objavio je šest knjiga poezije, poslednja je objavljena posthumno. Zastupljen je u zbornicima i antologijma izdanja na rusinskom jeziku, kao i u prevodima na srpski, ukrajinski, slovački, mađarski i rumunski jezik.
U publikacijama na rusinskom književnom jeziku nakon 1952. godine, objavio je preko 100 proznih radova, i postao jedan od najplodnijih rusinskih pisaca svog vremena.
Umro je 23.01.1984. godine u Sremskim Karlovcima. Shranjen je u Novom Sadu.
LITERATURA:
- Dr Julijan Tamaš: Istorija rusinske književnost, Zavod za izdavanje udžbenika i nastavna sredstva, Beograd, 1997, str. 125-130 i 564-567
- Štefan Hudak: Proza Evgenija M. Kočiša, „Svetlost“ („Шветлосц„) str.1/1969, б. 27-29.
- Tamaš: Književno stvaralaštvo Evgenija M. Kočiša, „Svetlost“ („Шветлосц“) br.. 2/1979, str. 121-146.