Iso Planić je na studijama počeo da se zanima sa planinarstvo. Na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu završio je 1991. godine studije geografije. Zaposlio se u Subotici i radio u nekoliko osnovnih škola u gradu. Promenio je osam škola dok se nije skrasio u Hemijsko-tehnološkoj i Politehničkoj u kojoj je od 2009. godine direktor.

U svom gradu je inicirao izgradnju četiri veštačke stene (nacrtao, osmislio, planirao, učestvovao u izgradnji) i tako sa saradnicima doneo jedan sport koji je sada olimpijski. Uveo je i akciju “Subotica šeta” – pešačenje okolinom grada.

Planinarstvom je počeo da se bavi na studijama, obrazlažući to činjenicom da se geografija najbolje uči nogama. Godine 2000. dobio je poziv od Planinarskog saveza da učestvuje u međunarodnoj ekspediciji na Ararat u Turskoj, vrh visok preko 5.100 metara. Na osnovu tog rezultata dobio je stipendiju Ministarstva omladine i sporta.

Iso Planić popeo se na 5 vrhova sa visinom preko 8000 metara. Prvi vrh preko 8000 metara Planić je osvojio 2004. godine. Ekspedicija u kojoj je bio i Planić popela se na Shishapangmu (8.012 m), kao deo priprema za Mount Everest. Bio je clan Vojvođanske Everest 8848 ekspedicije Proleće 2005, koja je ostvarila uspješan uspon na Mount Everest. Dvadesetdevetog maja 2005. godine, Iso Planić zajedno sa dvojicom šerpa, osvojio je krov sveta.

Zatim su sledili usponi na Gasherbrum II (8.035 m), 2006. godine, Gasherbrum I (8.068 m), 2006. god. Po mišljenju Planića, ovaj “skriveni vrh” na Karakorumu je za njega najteži. Uspon na Himalajima je zahvaljući šerpama jednostavniji, a vrhovi Karakoruma su manje posećeni, i Broad Peak (8.047 m), 2007. godine.

Godine 2008. Planinarski savez Vojvodine organizovao je i četvoročlanu (Milivoj Erdeljan, Iso Planić, Dren Mandić, Predrag Zagorac) ekspediciju „Srbija – K-2 2008“ na K2, drugi najviši vrh na svijetu. Bili su u međunarodnom timu od tridesetak planinara koji je pokušao da ga osvoji i odustao poslije strašne nesreće koja je zadesila penjače 1. avgusta, na 8150 metara visine.

U junu 2013. godine popeo se na Huaskaran (6.768 metara) u Peruu, četvrti najviši vrh južne zemljine polulopte.

Iso Planić je autor preko 100 članaka na temu planinarstva, monografije „ Planinarski vrhovi u Srbiji” (2011) i udžbenik iz planinarstva „Siguran korak”.

Za svoja postignuća dobio je vise priznanja: Zaslužni sportista, Zlatna medalja „Jovan Cvijić“ – Srpsko geografsko društvo, Pro Urbe – Grad Subotica, Jovan Mikić – Spartak – Sportski savez Vojvodine i Majska nagrada – Ministarstvo sporta.

Od 2018. godine na čelu je Planinarskog saveza Srbije.